*

04.12.2007.

Životinje u mom vrtu seoskom

(Od mojih kućnih ljubimaca pa do svih onih dragih životinjica, koje povremeno svrate u Moj vrt seoski ili su se ondje trajno nastanile)

Ako je itko dobrodošao u moj vrt seoski (I u moj život seoski, također.) onda su to životinje. Nemam dovoljno spisateljskog dara da

opišem ono što osjećam prema tim, meni tako dragim, stvorenjima.

Često me ta ljubav odvede u krajnost, pa nabavim i više ljubimaca nego mi dopušta moja financijska situacija ili količina slobodnog

vremena s kojim raspolažem. Ali uvijek nekako isplivam, svi ljubimci su siti, udobno smješteni, zdravi i veseli, imaju punu veterinarsku

njegu kad je potrebno, a dobiju i dovoljno pažnje. Mislim da činimo jednu veliku, sretnu obitelj.

Tu moju veliku, životinjsku obitelj čine:

- 4 mačke (crni mačak, stara mačka, mali mačak i mala crna)

- 2 psa (pas Ali star 12 godina i Luna, kujica mog prijatelja koja je kod mene na čuvanju)

- 2 afrička tvora, ferreta (Bero i Luna, oboje stari 5 mjeseci)

- 1 zamorac (Zagi ili od mila Zagonja, za Božić dobiva još jednog pajdaša)

- 1 papigica tigrica (bez imena, a uskoro dobiva i svoju novu družicu)

Uvijek mi je bio problem dati ljubimcu neko suvislo ime. Zato mi se mačke i "zovu" po svojim osobinama.

Psi i tvorovi su dobili imena jer ih je potrebno cijepiti protiv bjesnoće i štenećaka, pa nešto moraš navesti u knjižici cijepljenja.

Ali i njih najčešće zovem imenima od milja, rijetko "službenim" imenom. Tako da pas često bude i Aljoša, Aki, Smrdo i sl.

Kujica Luna bude Lunči ili Pišulja. Tvorove zovem: Smradec, Beronja, Lunči, Smrdonjica, Bubonja….zamorca: Zagi, Zagonja, Majiša…..

Papigu: Drekavac, Cvrki, Cvrle….

Evo da ih redom ovdje sve predstavim:

*

Moji kućni ljubimci

04.12.2007.

BERO, afrički tvor ili ferret

Rođen je u Požegi, 29.06.2007. godine

Znam samo da mu se mama zove Lu i da je imao troje

braće i sestara u leglu. Jedna od sestara mu je i moja

Luna.

Izuzetno je razigran, jako rijetko grize, puno klopa i brzo

se deblja. Obožava kad ga se mazi po stomaku.

Ima meku dlaku i standardne boje ferreta.

Još uvijek nije kastriran pa smrdi na 100 metara.:)

Doduše, nekima to smrdi, a meni miriši na prepečene

kekse.

U pubertetu je. Piška po zidovima, obilježavajući na taj

način svoj teritorij, a i razmazuje mokraću sebi po

trbuščiću, kako bi postao privlačniji ferret curama.

Težak je oko 1450 g.

Najveći mu je gušt popeti se na regal i bacati stvari na pod.

Pogotovo ako time stvara što jaču buku.

Kao što vidiš veliki je dobrica.

04.12.2007.

LUNA, afrički tvor ili ferret

Rođena u Požegi, 29.06.2007. godine

Berina je sestra.

Još jače razigrana od Bere.

Ženke su dvostruko manje od mužjaka, pa je i Luna teška

tek nekih 750 g.

Opasna je cura. Vrlo rado gricne isturene ekstremitete.

Nije preporučljivo približiti joj se nosom. Obožava zagristi

nos, uho, a ponekad i prste.

Ako je nervozna i ne dobije ono što želi rado će pustit i

malo tvorovskog smrada na tebe.

Također obožava lomit i kršit po kući, stvarajući što jaču

buku.

Is svega se može zaključiti da je velika dobrica kao i

Beronja.

Oboje se slažu jedino s kujicom Lunom, ostalim

ljubimcima nisu pretjerano oduševljeni.

04.12.2007.

LUNA, pas mješanac

Rođena je negdje sredinom ljeta 2007. godine.

Sirotica je bila bačena u rupe iz kojih se vadio pijesak.

Pronašao sam je jednog ljetnog prijepodneva, kad sam se

vraćao kući s vikendice.

Moji ukućani nisu blagonaklono gledali na to da dovedem

još jednu životinju u dvorište. Stoga sam odlučio još isto

popodne odvesti je u Azil u Nemetinu.

Prije nego smo se odvezli do Nemetina, otišli smo skupa

do vikendice mog najboljeg prijatelja. Kad ju je vidio, bez

razmišljanja je odlučio da će kujica biti njegov pas i

odmah joj nadjenuo ime Luna.

Luna je jedan veseo pas, razigrana bebeljuca, vječito

željna pažnje i igre.

Voli puno papati pa raste kao gljiva.

Obožava djecu, a mačke i tvorovi su joj veliki pajdaši.

Pretpostavljamo da je mješanac jazavčara i terijera.

Ništa joj nije draže nego, nakon cjelodnevnog boravka u

dvorištu, ući u kuću i popiškiti se na tepih.

No svejedno, velika je maza svih nas pa joj progledamo

kroz prste.

Kod mene je na čuvanju tijekom radnog dijela tjedna.

04.12.2007.

ALI, pas mješanac

Rođen je u veljači 1996. godine.

Spašen je pukom slučajnošću, nekoliko trenutaka prije

nego ga je bivši vlasnik htio poslati u vječna lovišta.

Bio je tada star tek 3 mjeseca. Djeca su se zasitila igre

s njim, pa su ga se trebali nekako riješiti.

A bio je tako sitan da su ga na "stratište" nosili u bijeloj

najlonskoj vrećici. U njoj je i stigao kod mene.

Danas je on jedan mali pseći starčić. Slabo čuje,

još slabije vidi, ali i dalje je umiljat i razigran kao i prije.

Jedino više nema snage za duge rute pješačenja do

vikendice.

Kako je ostario počeo se bojati mraka, pa od sada spava

u šupi uz upaljeno svjetlo.

04.12.2007.

MALI MAČAK

Sin moje stare mačke, rođen 2003. godine.

Najkrupniji od svih mačaka koje imam.

Prilično je ratoboran, vječito izgreben i izgrižen.

Često se kući vrati krvavih ušiju ili s mjestimice

oguljenom kožom.

Ne podnosi starog mačka.

Najveći je frajer u okolici, pa ga se često može

vidjeti u društvu mnoštva mačaka.

Svaki dan mu teče rutinski po sljedećoj shemi:

doručak u 6:00, spavanje na trosjedu, ručak,

tučnjava po dvorištu i okolici, čišćenje rana i

mazanje cink-vitaminskom masti da se ne

inficira, spavanje, večera, spavanje….

Vrlo je umiljat. Voli da ga se mazi po trbuščiću.

04.12.2007.

STARA MAČKA

Ostavila ju je mama mačka u sjeniku iznad štale,

u proljeće 1997. godine.

Skupa s njom bio je i njezin brat, moj stari crni mačak.

Bili su potpuno divlji i nenavikli na ljude.

Skoro godinu dana sam ih redovito hranio, približavao im

se svaki dan mrvicu bliže i na koncu su mi dopustili da ih

primim u ruke.

Danas su oboje velike maze i svi moji poznanici se čude

kako sam uspio od potpuno divljih mačića, dobiti ovako

umiljata stvorenja.

Rekao sam da to više nikad neću ponoviti, jer zahtijeva

previše truda, ali sam se prevario. Imao sam još teži

slučaj s mojom najmlađom, malom crnom mačkom.

04.12.2007.

CRNI MAČAK

Brat stare mačke, također rođen u proljeće 1997. godine.

On je najinteligentnija mačka koju sam do sada imao.

Razvio je neki čudan način sporazumijevanja s nama.

Mjaukanjem, položajem tijela i ponašanjem točno zna

"reći" što želi.

Zna procijeniti vrijeme povratka djece iz škole, pa legne

na ogradu i mjaukanjem ih doziva da ga maze po trbuhu.

Ljude obožava, a mačke i ostale životinje ne podnosi.

Zimom nam ponekad stvara probleme. Shvatio je da iz

dimnjaka struji topao zrak pa se često popne onde, grije

se, promatra okolinu…. No ponekad tijelom prekrije otvor

dimnjaka, zbog čega kombi-bojler registrira smanjeni

protok plinova i ugasi se. Mi to shvatimo tek kad osjetimo

da je u kući postalo osjetno hladnije.

Tad nastupi komedija dostojna najvećih komediografa.

Svi izađemo na dvorište i pokušavamo ga nekako

namoliti da siđe odozgor, a on blene u nas i ni makac.

Ukopa se gore k'o magarac i samo škilji onim svojim

sivim okicama k'o da se pita koji je jarac ovima dolje,

što se dernjaju toliko. Bude tu i psovki i proklinjanja, na krov odleti i koja gruda snijega, ponekad i neka papuča, a mačak samo gleda

i uživa u toj cijeloj paradi. Kad se dobro ispušemo, a i njemu dosadi naša predstava, lagano se spusti niz krov i mrtav hladan pođe u

kuhinju da nešto ubaci u kljun.

Tko ga ne bi volio nakon toga? Mrcina naša mala!

04.12.2007.

MALA CRNA MAČKA

Ovo je moja najmlađa mačka.

Mislim da je bila stara nekih 4 mjeseca kad je došla kod

mene, u zimu 2005./'06. Ne znam je li ju ostavila mati

ili je nekako sama dolutala u moje dvorište.

Bila je divlja k'o sam vrag. Nije htjela prići ni blizu ljudima,

iako ju je glad tjerala da dođe jesti zajedno s mojim

mačkama. Na najmanji šušanj bježala je koliko ju noge

nose.

No kako je vrijeme odmicalo dolazila je sve bliže, sve

manje je bježala, nakon par mjeseci je dopustila i da ju

se podraga po leđima dok jede, a skoro godinu dana je

trebalo da dopusti da ju se uzme u ruke.

Sad je velika maza kao i sve ostale mačke i ničim ne

odaje da je nekad bila potpuno divlje mače.

04.12.2007.

ZAGI, zamorac

Zagi je kupljen u jesen 2004. godine. Bio je star oko dva

mjeseca.

S njim skupa došao je u moj dom i njegov brat Buco, no

on je nažalost uginuo prije godinu dana od upala proba-

vnog trakta.

Zagonja je dugodlaki zamorac. Dlaka mu je duga nekih

10-15 cm. Redovito ga šišam, jer mu pretjerano duga dlaka

predstavlja problem pri kretanju i hranjenju.

Zamorci su nezgrapni i izgledaju kao burence na kratkim

nožicama. Onako bucmasti djeluju prilično čvrsti, ali su

im kosti tanke i lako pucaju pa nisu najbolji ljubimac za

obitelji s malom djecom.

Zagi također izgleda kao burence. Obožava klopati sve

zelenje, travu, salatu, voće i povrće, a najomiljenije jelo su

mu krastavci. Osim toga u jaslama mu neprestano mora biti sijena u neograničenim količinama, a svakodnevno dobiva i manju količinu

smjese žitarica za zamorce.

Kao i svi zamorci i Zagi je strahovito plašljiv. Boji se vjerojatno i vlastite sjene. Pogotovo sada kad je ostao sam.

Kad čuje da dolazim doziva me glasanjem koje podsjeća na skvičanje praseta, a kad se ljuti ispušta glas nalik na štektanje mitraljeza,

nešto kao tr-t-t-t, tr-t-t-t, tr-t-t-t. Kad je zadovoljan (dok ga dragam ili kad klopa svoje omiljene krastavce) ispušta zvuk nalik na

gugutanje goluba.

Izuzetno je dobar, miran i tih. Ima dovoljno oštre zube da s njima bez imalo problema progrize ljudski prst. No nikada ih ne upotrijebi u

tu svrhu. Kad mu dosadim samo me odgurne nosom.

Za Božić ove godine kanim mu kupiti jednog kompanjona da ne samuje ostatak života.

moj vrt seoski - HOME